Head

U prvim slikama, Head postavlja scenu i predstavlja svoj lik (neka vrsta robota poludjeteta, s repom dinosaura) na prilično klasičan način, u atmosferi koja pomalo podsjeća na svijet prve mange. Ali brzo shvatimo da nešto nije u redu s akcijom. Ovo, usredotočeno na robota, akumulira bez objašnjenja spektakl transformacijskih procesa (gutanje, evakuacija, puhanje, destilacija, itd.), koji se ponavljaju ili odgovaraju jedni na druge u odjecima, naglašavajući ideju cirkularnosti, sve dok posljednje slike ne pređu preko onih na početku. Riječ je dakle o nekoj vrsti koreografije, repetitivne do gotovo hipnotičke točke, čiji bi simbol mogao biti tradicionalni znak američkih brijača (izvezen u Japan, gdje ga često susrećemo), kako je usput prikazan u filmu: spiralni cilindar. Ako ova koreografija nije odmah uočljiva, to je zato što je Head pun sitnih detalja koji privlače pažnju i svjedoče o autorskom užitku u stvaranju hibridnog crtanog svemira prožetog inventivnošću početaka stripa. Gotovo bismo mogli reći da je Head križanac između apstraktnih stripovskih putovanja Georgea Herrimana i mangi Osamua Tezuke – Krazy Kat susreće malog robota Astra. Ovim referencama u Headu dodana je mješavina ručnog crteža (navedenog u špici) i digitalne animacije. Meki predmeti i oštri oblici, organski i mehanički, u boji ili crno-bijeli, dijele, presijecaju i stvaraju maštovit i razigran svemir. Head je doista grafička igra, ali ne i zatvorena igra: jedna od onih koje komuniciraju mogućnost ponovne invencije crteža.